Menu 

Mooshema
Autor:

Deca iz različitih kultura vole različite količine masne i slatke hrane i pića, sugeriše jedno istraživanje koje ruši moderan mit da su sva deca na svetu predisponirana da vole slaktiše i masan i slan junk food.

U istraživanju ukusa kod evropske dece, istraživači su posmatrali 1705 dece, uzrasta između 6 i 9 godina, iz Italije, Estonije, Kipra, Belgije, Švedske, Nemačke, Mađarske i Španije. Koristeći metodu poređenja različitih ukusa po parovima, deca su imala zadatak da ocene koliko im se dopada različit nivo šećera u sokovima od jabuke, ili različiti nivoi masti i soli u krekerima.

Pokazalo se da su razlike u kulturama iz kojih dolaze, kao i njihov uzrast u snažnoj vezi sa preferencijama jedenja slatkog, odnosno, masnog u hrani.

Rezultati su iznenađujući, kažu istraživači. Suprotno uvreženom mišljenju da sva deca vole slatkiše i masne grickalice, utvrđeno je da su razlike u preferencama veoma različite poređenjem po zemljama iz kojih deca dolaze.

Tako, na primer, čak 70% malih Nemaca voli što slanije i masnije grickalice, za razliku od kiparske dece, gde takvu hranu voli samo 35%. U isto vreme, većina dece iz Nemačke voli sok od jabuke bez dodatnih šećera, za razliku od Šveđana, Mađara ili Italijana, koji vole zaslađene sokove.

U istraživanju su učestvovali i roditelji koji su izvestili o prethodnim navikama i vaspitanju svoje dece u ishrani, od dužine dojenja, do trenutnih navika u porodici (jedenje uz TV, nagrađivanje hranom).

Iako  postoje značajne razlike u testiranju ukusa kod dece iz različitih država, utvrđeno je, takođe, da se te navike menjaju sa uzrastom, i da deca, odrastajući, sve više naginju ka slađim ili slanijim i masnijim jelima.

Zašto je to tako, ovo istraživanje to ne kaže.

U našoj kući

Moj sin ima 13 i po godina. Do svoje druge godine života nije probao nijedan industrijski slatkiš ili grickalicu, ne računajući ono kada su mu prodavačice u komšijskoj radnji dale čokoladnu bananicu dok ja nisam gledala. Bio je oduševljen njome, ja sam se razbesnela na prodavačice. Prodavačice su me posle ogovarale da sam nenormalna mama, uskraćujem detetu čokoladu.

Od druge, pa narednih nekoliko godina, u kući nikada nije bilo slaktiša niti slanih grickalica, niti smo to ikada kupovali. Prvih šest-sedam godina njegovog života, ja nisam pravila kolače, jer nisam znala (da znam).  Ja sam oduvek volela slane grickalice ali sam se uzdržavala (ranije više zbog linije nego zbog zdravlja), žmu nikada to nije voleo niti bi se zbunio pa to jeo, pa, recimo, to su uslovi u kojima je naše dete odraslo: jedenje kašikom, pet obroka, obavezno voće i povrće, češće kuvano nego pečeno, u kući nema grickalica…

Ako bi za ručak bilo prženo meso ili prženi krompir, on ne bi ručao, tako da takvu hranu, jednostavno, nisam pravila. Sve do pre par godina. Kada je počeo da želi pomfrit! Gde ga je zavoleo, kad ga nikada nije bilo u kući?! Zavoleo ga je tako, čini mi se, što je čuo da sva deca vole pomfrit i kečap.

Kako je vreme odmicalo i kako je dete saznavalo i tuđe navike, na primer, kada idemo na druženje s drugom decom i njihovim roditeljima, oni drugi uvek kupe na desetine kesica i kutijica različitih slaniša i slatkiša, šuštave natrijumske bombe i  čokoladice koje u nazivu kriju reč dijabetes, postale su i njegova omiljena hrana za “usput”. Sendviči koje bih mu ja spremila, bili su–  blamiranje. O torbama koje jednom godišnje donese Deda Mraz i u kojima je nekoliko kilograma takvih džankova, da ne govorim.

Nismo mogli ništa protiv toga. Za užinu se to kupuje. Kad se ide na ekskurziju to se traži. Kad se ide na bazen to mora da se obezbedi…

Tako da danas, izvan kuće, naš sin jede masne grickalice i razne industrijske slatkiše. Ide s društvom u Mek, ili na picu, pije koka kolu… I na to ne možemo da utičemo. Ne možemo da sprečimo. Ne sprečavamo. Još i pare za to dajemo.

Jedino što mi za utehu ostaje, to je da u kući jede zdravu hranu. I što znam da je osnovne navike u ishrani stekao takve, da će celog života u kući jesti svu hranu, da se neće kreveljiti oko ukusa i da će uvek više voleti crni hleb, integralni pirinač, puno salate i obroke u kojima ima povrća i koji se jedu kašikom. To, dok je u kući. I dok nije džigerica u tanjiru.

A, kako da se odbranimo od džanka izvan kuće, nemam rešenje.

A, vaša deca? Kakva su vaša iskustva?

Originalni članak pročitajte OVDE.

Piši!
Širi dalje!

Napišite komentar