Udruženje DRIP: Vratimo ženama čin poroda!

Autor: Jelena Računica

Iako već duboko gazimo drugu deceniju 21. vijeka u našem uglu svijeta promjene se dešavaju nešto sporije pa smo još uvijek primorani da se borimo za neka najosnovnija prava koja se u drugim zemljama podrazumijevaju.

Na prvom mjestu mislimo na prava trudnica i porodilja koje u bolnicama još uvijek nemaju tretman kakav imaju žene u razvijenijim zemljama. Kod nas žene još nemaju nikakvu ili minimalnu kontrolu nad sopstvenim porođajem, suočavaju se sa neljubaznim osobljem po porodilištima i ljekarima koji obično nemaju sluha ni strpljenja za pitanja i strahove koje svaka porodilja sigurno ima. U većini porodilišta širom regiona, žene uglavnom ne mogu birati način na koji će se poroditi, prisutstvo oca i epidural se plaća suvim zlatom, a u Banjalci gdje pričamo ovu priču, porodilje se čak ne smiju ni kretati po sopstvenoj volji.

Upravo zbog svih navedenih razloga, ne čudi što su se u mnogim državama bivše Jugoslavije osnovala razna udruženja koja se na najbolji mogući način bore za prava porodilja i majki, a jedno od njih je i  udruženje DRIP koje se zalaže za bolju informisanost žena (prvenstveno trudnica i porodilja), kao i ostalih članova porodice te cjelokupnog društva u ostvarivanju reproduktivnih prava, zbog, kako navode, nemara nadležnih institucija i medicinskog osoblja.

Iza udruženja DRIP stoje redom majke, koje su tokom porođaja imala različita iskustva, a sa jednom od njih, majkom dvoje djece, socijalnom radnicom i zvijezdom bosanskohercegovačkog blogerskog neba, Dajanom Šipragom Zlojutro razgovarali smo o misiji i ciljevima te samom nastanku DRIP-a.

– Udruženje DRIP je nastalo sasvim spontano, prilikom organizovanja projekcije filma „Sloboda porodu“.   Ideju o projekciji filma sam dobila jer sam prije par godina pisala o tom filmu i shvatila da bi bilo odlično ne da čitamo o filmu, već da ga pogledamo. Naravno, to nisam mogla sama te uz zajedničke snage Irene Medar-Tanjge i Dražane Lepir, ova ideja prerasla u nešto mnogo više i jače – udruženje koje će se baviti reproduktivnim pravima žena i svega što majčinstvo nosi. Pored nas tri tu su još Nataša Gligorić, Jelena Broćilović, Dubravka Vujinović Božić, Sofija Blagojević i Jelena Protić. Sve smo majke i imale smo različita iskustva prilikom poroda. Do sada smo imale nekoliko akcija. Projekcija filma „Sloboda porodu“ je prva, koja je desila u decembru 2014. godine i dala nam vjetar u leđa jer smo tad vidjele kolika je potreba žena, majki i budućih majki, da se govori o porođaju. Iduće, 2015. još uvijek kao neformalno udruženje građana smo učestvovale u regionalnoj akciji Sloboda rađanju, zajedno sa udruženjima iz Slovenije, Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Makedonije, i naravno BiH. Nakon toga smo imali nekoliko aktivnosti (predavanja, projekcije filmova) a uz pomoć naših sugrađanki i sugrađana smo prikupili novac za registraciju udruženja tako da smo sada i formalno udruženje građana.

Stvari koje treba da se promijene u našim porodilištima ima zaista mnogo, ali činjenica je da treba ići malim koracima da bi se postigao neki veći pomak. Prioriteti DRIP-a su sasvim jasni, a to je da se za početak trudnice uključe u sopstveni porod koji im je na neki način oduzet.

– Čin poroda je oduzet ženama. Ne odlazeći u ekstreme, koji su svojstveni našem okruženju (naslušale smo se reakcija „Idi na njivu da se porađaš“ ili „Nije ti ovo hotel, već bolnica.“), držeći se zdravog razuma, shvatile smo da je žena, koja bi trebalo da aktivno učestvuje u porodu, potpuno stavljena u pasivni položaj. Nebrojeno puta smo čule da se žena osjeća nemoćno, uplašeno, da nema ni najmanju  kontrolu nad činom rađanja, da je se ništa ne pita. Lično, ne znam nikog ko je izašao iz bolnice bez osjećaja poniženosti. Ali kod nas svi na to mahnu rukom i kažu – ćuti, izašli ste zdravi, dobro je. Ukratko, ono za šta se mi zalažemo je promjena odnosa prema ženama u toku poroda.

Smatramo važnim uvođenje alternativnih načina porođaja (s tim da se kod nas alternativnim smatra ono što je već i u okruženju postalo normalno kao što je npr. hodanje prilikom kontrakcija).

Takođe, zalažemo se za poštovanje radnih prava trudnica i porodilja. Koliko samo žena poznajete koje su uslovljene da biraju između djeteta i radnog mjesta?

Želimo da vratimo porod ženama. Ne hotel, ne njivu, već pravo izbora koje bi svaka žena trebala ima jer ima najbitniji zadatak na svijetu – rađanje.

U zemljama regiona Hrvatskoj i Srbiji se već osjete neke promjene, ali takođe samo u većim gradovima, kad su nešto nerazvijenija mjesta u pitanju situacija nije puno drugačija nego u Bosni i Hercegovini, ipak čini se da je Bosna i Hercegovina na vrhu liste kad su u pitanju loši uslovi u porodilištima?

– Već spomenuta prošlogodišnja regionalna akcija nas je zbližila i upoznala sa praksama porodilišta iz regiona. BiH je definitivno u najmanje zavidnom položaju. Možda smo rame uz rame sa Crnom Gorom. Žene iz Srbije i Hrvatske, a naročito Slovenije su, prije svega, više osviještene, a to je naša startna pozicija. Promjena mora krenuti odozdo. Ne vrijede nam zakoni i opremljene bolnice ako nemamo ženu koja će znati to da iskoristi. Zamislite ženu koja u Sloveniji traži „štelu“, najglasnije čuvanu tajnu ko nas, da bi se porodila? Ženi ne treba štela (veza), treba joj poštovanje i dostojanstvo.

Pošto su naše bolnice u jako lošem stanju, može li se to smatrati opravdanjem za ružno ponašanje osoblja prema pacijentima uopšte, a posebno prema porodiljama?

– Živimo u društvu gdje problemi loših uslova rada i malih plata nisu ograničeni na medicinsku struku, brojne žene koje se dođu porađati možda imaju i lošije uslove života i rada od onih koji rade u bolnicama. Lični je izbor svakog pojedinca da li će svoj posao obavljati savjesno, ili ne, bez obzira na profesiju. Mi iz DRIP-a svoju politiku rada ne želimo da baziramo na zločestim i bezdušnim sestrama. I one su žene kao i mi, i one bi htjele da se one same ili njihove kćerke osjećaju sigurno i zadovoljno prilikom poroda, a ja ih ne znam mnogo koje su imale tu sreću i zadovoljstvo. Radi se o izuzecima, ne o pravilu. Dokazano je da opuštena atmosfera, intimnost, povjerenje između osobe koja porađa i osobe koja rađa smanju broj komplikacija prilikom samog poroda. Ljekari znaju da tok poroda umnogome zavisi od same pacijentkinje, ali ne mogu očekivati da žene sačuvaju prisebnost u situaciji kada im niko ne objašnjava šta se dešava, ne uputi im riječ ohrabrenja ili podrške tokom velikih bolova. Takođe je problem što najveći dio poroda žene provedu same u rađaoni boreći se sa bolom i osoblje ih tek povremeno obilazi. Dodajte toj slici još da na susjednom krevetu najčešće bude još jedna žena u bolovima, tako da imate priliku da čitavo vrijeme gledate nekog ko prolazi iste ili gore muke. Čak i ako ste ušli u rađaonu sa vedrim duhom i pozitivnim stavom, čitava ta situacija djeluje jako uznemirujuće i obeshrabrujuće.-

Koliko smo sami krivi što promjene dolaze toliko sporo, koliko doprinosimo time što većina nas još uvijek pored najosnovnijih potrepština za porođaj pakuje i „kovertu“? Šta kao društvo možemo uraditi da bi promjene brže stigle? Ima li nade?

-Vjerujemo da ima. Na kraju, zato radimo ovo što radimo. Promjene se dešavaju sporo i malim pomacima, ali je sigurno da se stvari pomjeraju sa mjesta. Konkretno, iz Ginekološko-akušerske klinike UKC Banjaluka su pokazali volju za saradnjom, kao i iz Ministarstva zdravlja. Naime, održan je sastanak koji bi trebao da bude osnova za dalje zajedničko djelovanje. Što više žene budu vjerovale da je rađanje prirodan čin, što više budu imale povjerenja u svoje tijelo, ali i u osoblje u bolnici, koje će nadam se imati snage i volje da nas čuje, to će potreba za takvim akcijama biti manja. Vjerujemo da ćemo doći do momenta da će potplaćivanje, pardon „čašćavanje“, postati praksa koja umire. Mi smo stara država, prirodni priraštaj je pozitivan samo u Banjaluci, dok je u drugim opštinama negativan. Ljudi odlaze i trebamo se boriti da nađemo načine da živimo bolji i kvalitetniji život. Ali on se ne servira, na njemu se mora raditi.

Kad je riječ o budućnosti, uz DRIP ona izgleda manje sumorno i sigurni smo da će ova grupa žena zaista donijeti prijeko potrebne promjene, kroz razne akcije i osviješćivanje trudnica, porodilja, majki i onih koje to tek treba da postanu.

– 16. februara smo organizovali besplatno predavanje „Priprema za porod“ koje nam je držala Adisa Hotić, članica udruženja „Feniks“ iz Sanskog Mosta, koja čini nevjerovatne napore za poboljšanje položaja trudnica i porodilja, a sama budućnost je puna izazova i planova. mi ovo sve radimo, za sad, bez finansijske podrške, uz redovan posao i porodice. Ipak, ono što sigurno mogu reći je da će sigurno biti interesantnih i potrebnih sadržaja za našu ciljnu grupu. Uskoro bi trebala početi sa radom „Razgovaraonica“, koju će voditi naša psihološkinja Dubravka i koja bi za cilj imala grupnu podršku trudnica, a kasnije i porodilja, razmjenu iskustava i osnaživanje. Takođe, planiramo i akciju u okviru 8.marta kojom ćemo skrenuti pažnju na probleme u porodilištima, jer ne treba zaboraviti da je 8. mart originalno povezan sa borbom za ženska prava  a ne kupovanjem poklona. – zaključila je Šipraga Zlojutro za LifePressMagazin.