Čuvam ih u ukusima
U mojoj porodici se otkako mene sjećanje služi uvijek puno pažnje poklanjalo hrani. I moja mama i tetke su od najobičnijeg porodičnog okupljanja gozbu pravile. Mi se nikad nismo družili u dnevnim boravcima uz mezu i pićence, kod nas je centralni dio uvijek bio trpezarijski sto. Mi smo, znate, Dalmatinci…
Utorak, petak ili nedjelja nije važno, fešta je ako ima hrane i vina.
Dok su ovi stariji voljeli konkretnije stvari mi klinci smo se gurali da dobijemo svoju turu pomfrita, pohanu šniclu ili palačinku. Mama i tetke su uvijek bile dobro strateški raspoređene, jer, trebalo je nahraniti silna gladna usta.
Ono što mi je ostalo u sjećanju na tim porodičnim okupljanjima je da one nikad nisu sjedile s nama, tek kad bi se muški punih stomaka povukli da gledaju dnevnik, utakmicu ili odigraju partiju šaha, a mi klinci pobjegli vani ili pozaspali, one bi ostale da prezalogaje ono što je ostalo iza gladne horde.
Ljeta smo provodili u malom selu nadomak Skradina, tu nas je baka dočekivala svake godine sa kruvom ispod peke i pršutom koji je čuvala samo za nas.
Ne sjećam se da li je ikad sa nama sjela i ručala. Uvijek u bojazni da neko gladan ne ostane.
Danas se poistovjećujem sa svakom od njih pomalo, razumijem ih, svjesna koliku su nam pažnju i ljubav time poklanjale.
Hvala im na svim palačinkama u ponoć, na svim pomfritima, njokama, paštašutama, sipama sa gradela, svim ispečenim hljebovima i fritulama.
Da njih nije bilo ni ja vjerovatno nikad ne bih doživjela da čujem onu: „niko to ne zna napraviti kao moja mama“!
