Nemam ja pojma o politici

Autor: Krempitushka

Šta znam ja o politici?

Dvadesetšestogodišnjakinja, koju od 27. godine dijeli manje od dva mjeseca, sa 6 godina upisanog radnog staža u radnu knjižicu, i dvije godine radnog staža koje je nebo upisalo u neku svoju knjižicu. Spunoljetstvom došla je i potreba za radom jer roditeljski novčanik nije bio dovoljan za nas tri. U zemlji u kojoj se dobar čovjek mjeri debljinom tog novčanika, šta osamnaestogodišnjakinji sa nedefinisanim životnim putem ostaje nego da proba da se udeblja. Kroz novčanik. Kako sam ja mogla znati da nije dovoljno da na poslu radiš, nego moraš da imaš nekog da ti omogući da ne radiš ništa pa ćeš tad najviše para zarađivati. I u tom slučaju bićeš debeo i ti i tvoj novčanik. Čudna neka vremena.

By: Sudhamshu Hebbar

Šta znam ja o politici i državi?

Dvadesetšestogodišnjakinja koja gleda svoje najbliže kako ostavljaju svoje srednje godine poslu za koji redovno govore “Ćuti, dobro je, zamisli kako je onima koji nemaju posao” obarajući rekorde u trajanju radnog dana. Gledam ih kako izgubljeno hodaju u danima koji bi trebalo da budu neradni dok im se griža savjesti očitava u očima jer nemaju 101 obavezu natovarenu na glavu. Gledam prijatelje, poznanike, drugare, majke, očeve, koji djecu zabavljaju internetima, tetama, vrtićima dolazeći u njihove zagrljaje kasno noću, izgriženi tuđim pobjesnelim nervima, sažvakani kao čunga lunga koja brzo ostane bez slatkoće, pokušavajući da uzdahom pronađu tu rezervu snage za koju su bili sigurni da su je ostavili za porodicu koja ih čeka da se vrate s posla

Ne vraćamo se mi više s posla, mi smo non stop na poslu. Samo ga ponekad uspavamo sedativima, iako i tad, priznajte, mozak nastavlja da radi. Gledam sebe umornu čekajući da, što Darkwudovci rekli, život počne u tridesetoj.

Šta znam ja o politici i državi i siromaštvu?

By: SpaceShoe Learning to live with the crisis

Fakultet sam u jednom periodu života ostavila sa strane jer nije bilo mogućnosti da ga platim, dijelila s tatom 10 posljednjih KM da imamo i on i ja to malo bogatstvo, gledam svoju rođenu sestru kako kao konobarica radi 12+ sati uvjeravajući me da je njoj to baš super i da se u tom poslu pronašla, razmišljam kako ćemo najmlađu sestru izvesti na pravi put koji u ovoj državi ima mnogo rupa, neravan je i onaj koji je dobio na tenderu njegovu izgradnju nije se baš potrudio. A opet imam sve. Jer poznajem ljude koji nemaju ništa. Poznajem majke koje se boje svakog septembra jer tih stotinjak eura potrebnih za školske potrebe njihove djece su pravi luksuz. Poznajem ljude koji sa suzama u očima svaku noć zaspivaju potapajući san u toj slanoj vodi i molbi da sutra sve bude bolje. Poznajem očeve koji jutrima pred ogledalom, poslije pranja zuba, vježbaju osmijehe, da ih mogu ponuditi familiji za doručkom da bar nešto svjetli u kući. Poznajem klince koji će čitav život nositi žig sramote jer su njihovi drugari skupljali taj mali sitni novac za njihovu maturalnu ekskurziju, taj tako poslije nevažan, atad prevažan događaj. Poznajem one najmlađe sestre i braću koji nikad novi komad garderobe nisu dobili “jer šta će ti kad je ovo od sestre kao novo”. Ali ne znam ništa o politici i siromaštvu.

Šta znam ja o siromaštvu?

Znam da se naši ljudi nikad ne bi odrekli cigareta, iako prosta računica pokazuje da tim novcem danas sutra mogu školovati svoju djecu. Znam da su naše kafane pune u svakom periodu dana i bile bi i noći, da zakon dozvoli. Znam da je internet pun ljudi koji imaju mišljenje o svemu i svačemu dok češu jaja ili masnu kosu jer im se ne da da siđu do prodavnice po sapun. Znam da imamo više automobila nego zaposlenih ljudi. Znam da je prosječna plata koju računa neki čiko zadužen za računanje prosječne plate smješnija od vica o Muji i Hasi jer ako jedan čovjek ima 300 KM, a drugi 1500, ovom drugom bi dobro došlo tih 600 koje mu čiko koji računa prosjek dodjeljuje fiktivno. Ali ih nema, a neće ih ni imati.

VI nemate pojma. Ja nemam pojma. Mi nemamo pojma koliko djece zaspi gladno. Koliko majki zaspi sanjajući onaj super novi puder koji bi malo sakrio podočnjake. Koliko očeva se budi sanjajući dan kad će svoju divnu porodicu staviti u svoj mali, ali pokretni i ispravni automobil i odvesti ih na more, da se podsjete kakav su tim kad su skupa. Nemamo pojma koliko ljudi kontejnere smatra samoposlugama, podrugljive ili sažaljive poglede PDV-om. Nemamo pojma koliko smo prokleto glupi u svojim kukanjima za haljinom iz kolekcije decembar 2016. Koliko smo bezobrazni i bahati plaćanjem kafe 2,5 KM u kafani koja je na propuhu iako se za te novce kupi 200g kafe i pozove i pola komšiluka na kafu. Prva ja sam bezobrazna i bahata.

Ali zato služba te prekrasne obećane Evrope zna da smo mi najsiromašniji pa su odlučili da nam za to dodjele i diplomu. Bruje mediji o tome koliko smo najsiromašniji na skali od 0 do BiH. Sablažnjavaju se ljudi na ulici dok se presabiraju hoće li sutra moći kupiti bar pola lubenice. Ma kako je to moguće i koga su oni pitali da nam se tako kao najsiromašnijima obrate? Eto. Uspjeli smo. Bar smo u nečemu naj. U siromaštvu.

Nadamo se da će, prilikom dodjele diplome za najsiromašniju zemlju bar donijeti neko milošte. Da preživimo do sljedećih naj izbora za nešto naj.

P.S. Ne znam ja štošta još o politici i državi i siromaštvu. Jer znam da ništa ne znam.