Petominutni tok misli

■Vi pišete

Jul 6, 2023

1 komentar

Danima već bolujem od neizdrža. Imam neke kolapse misli u glavi. Na infuzije ih stavljam, ali ih ni to ne smiruje. Napijem ih, ali se samo teturaju kao pijane žene na štiklama. Uspavam ih, ali se u snovima razigraju i ubijaju me prerazmišljanjem. Te misli.

Nemiri. Ne miri. Gdje je tu mir?

Optužena da ne dajem dovoljno, osuđena na život sa etiketom sebičnjakovićke sve što u svoju odbranu imam da priložim je glavobolja i natečene oči. Koga je to još od sigurne smrtne kazne za emocije sačuvalo? Nikoga.

Što sam starija, sve mi je teže da pristanem na kompromis. Naviknuta na sebe, na svoje berlinske zidove koji i dalje u mojoj glavi dijele istok i zapad, na svoju strogo krojenu slobodu koja nije ni prekratka ni predugačka, gdje sam zalutala? Gdje da se sakrijem?

Krene iz dna stomaka najavljujući oluju, zadrži se u grudima i tu mi krade vazduh, dušu mi uzima, popne se u grlo pa se folira kao da je knedla sa šljivama i rodi se iz mene kao uzdah. Nemir.

Igra se sa mnom. Taj nemir. Igra se s mojim raspoloženjem kao da je jo-jo. Dole – depresija. Gore – histerija. Na momente moj smijeh odzvanja od zidove kao loptica za skvoš. Plava. Raspoložena sam. Na momente osjećam da ću ostati bez daha i da će taj crveni balon u mojoj glavi koji čeka da se oslobodim same sebe, uhvatim ga i odem, eksplodirati na milijardu dijelova i nikad ga više neću pronaći.

By: torbakhopper

Čiji sam ja komadić i da li postoji taj komadić koji nedostaje? Zašto su mi sve ljubavi kao Kunderine smiješne?

Zamisli da sretneš luđaka koji tvrdi da je riba i da smo svi ribe. Hoćeš li se svađati s njim?

Hoćeš li se pred njim svlačiti i pokazivati da nemaš peraja?

Hoćeš li mu kazati u oči šta misliš?

Glumim slobodu, a nisam slobodna. Vezana mislima kao lancima koprcam se u mraku gledajući sunce kroz rešetke sopstvene podsvijesti. Jednom nogom sam na rubu prošlosti, a strah da pogledam ka nebu me paralizuje. Strah od visine postao je strah od letenja, što rekla Erika:

“Bigamija je kad imate jednog muža previše. Monogamija je to isto.”

Zamjenila bih muža za muškarca.

Nije ovo blog post. Ovo su nabacane misli kao odjeća u mom ormaru koju sakrivam zatvaranjem vrata od ormara. Kao što haos u svojoj glavi sakrivam zatvaranjem očiju. Tad ne razmišljam. Kad spavam.

Sve bih na brzinu, a fali mi polako. Dišem do pola pluća, čuvajući stomak za varenje sopstvenih nervoza. A lijepo nas je instruktorka joge učila:

Dišite duboko. Slušajte se kad dišete. Posvetite se disanju.

Jedem hranu koju nemam vremena da sažvaćem. Nije mi vrijeme niko uzeo, nisu ga rasprodali pa za mene ništa nije ostalo. Ja sam ga sakrila u džep neke jakne koju više ne nosim pa sad čekam to godišnje doba kad će mi ta jakna zatrebati pa da mi se vrati.

Tok misli. Pretvorila sam se u haos na dvije noge. Restart. Hibernate. Sleep. Dođi i pronađi moje dugme. Ti. Baš ti.

Ustani. Istuširaj se. Radi. Jedi. Radi. Radi. Jedi. Radi. Istuširaj se. Spavaj. Na unutrašnjim ličnim izborima sigurno ne bi mene izabrali za predsjednicu. Mozak bi mi zamjerio što sam ga tjerala na prekovremeni rad bez mogućnosti godišnjeg. Srce me ne bi ni pogledalo jer sam ga lomila. Zdravlje bi mi ispostavilo sve nalaze navodeći jajnike kao glavnog svjedoka optužbe. Duh se ni pojavio ne bi. Iznevjerila sam sopstvenu sebe koju pokušavam da razvijam kao slobodnu državu. Ja, žena država sam pred emotivnim bankrotom.

Ostaje mi samo da za sva slova optužim PMS. Uz parolu: Ćeraćemo se još.

Ćeraćemo se još

Sve može biti

Sem da se nećemo ćerati

Iz raja smo išćerani

Ali iz pakla nije niko

I niko se nije ćerao toliko

Da se nije mogao ćerati više

I koliko se god ćerao

Nije do kraja doćerao

Na mladima ćeranje ostaje

Ćeraćemo se još